“Odeš dole, do dna mora, gde voda više nije ni više plava, gde je nebo samo sećanje, i plutaš tamo, u tišini. I ostaneš tamo, i odlučiš da ćeš umreti za njih. Tek onda oni počnu da izlaze. Dođu i pozdrave te i sude o ljubavi koju osećaš prema njima. Ako je iskrena, ako je čista, biće sa tobom i odvešće te zauvek.”
Žak Majol

Afu može da zaroni i do dvadeset pet metara dubine. Bez boce sa kiseonikom, sa ili bez peraja. Na nekih pet metara počinje da oseća pritisak u ušima, slepoočnicama. Tad začepi nos rukom, ne ispuštajući nijedan atom kiseonika iz pluća, pokušavajući da otrese pritisak koji se gomila i eksponencijalno raste. Tu, na graničnoj tački, svaki put dokazuje sebi i okeanu da je dostojan dubine i predaje svoj zahtev za vizu koja mu se utiskuje poput žiga na čelo. Viza za Indijski okean. Iznutra. Dozvola da na tri-četiri minuta uđe u njegovu utrobu poput endoskopske kamere, ne dirajući ništa.
Pravila su jasna. Nepisani zakon, koji, ako se prekrši, uzima najveći danak. Dobro poznat Afuu. Jer, nekoliko puta je bio blizu…
U potmuloj tišini, u kojoj više ne čuje ni sopstveno bílo, nalazi sebe. Poniranjem na dah. Odbacio je ime, naciju, veru. Sopstvo onakvo kakvim ga definišu njegova lična dokumenta i običajno pravo. Tu je beznačajan, mali i nemoćan. I sve ono što na površini boli, nedostaje ili je suvišno – tu nestaje. Rastače se i preliva u nijanse plave, otpuštajući jedan po jedan foton dok ne ostane samo crna. Samo mrak. I jedan piksel koji trepće. A, u stvari, ceo jedan svet. Afuov svet. Mafuši pod vodom. Onaj koji još nije nestao. Jer, onaj na površini, poput drugih ostrva na Maldivima, gubi rat. Za koji Afu nikad nije čuo da ga je neko objavio, niti su o tome izvestili ni lokalni, a kamoli svetski mediji.
“Prave nam veštačko ostrvo za život. Za nas, sa Mafušija. Ovde više nema mesta”, kaže Afu.
I zaista, iz sobe hotela – pogled na gradilište. Jedno od desetak na ostrvu koje se pruža osam stotina metara u dužinu i tri stotine metara u širinu. Još jedan hotel u izgradnji. Pa još jedan, pa još jedan. Na svakih deset metara. Posle putovanja koje je trajalo skoro 24 sata sa presedanjem i dubokog sna u koji sam upala, prekršivši sopstveno pravilo da se odmah raspakujem, oko pet posle podne budi me zvuk mešalice za beton. Ovo nisu Maldivi sa razglednice.
Klik.
“Okej, drugari. Opremu zadužujete ovde. Probajte peraja da vidite da li vam odgovaraju. Ovo je Afu. On je odavde, sa Mafušija. On vas dalje vodi do lokalne plaže, gde ćete se pripremiti za ono što nam sledi narednih dana.” Anin glas. Ona nam je vodič na ostrvu. Stalno se smeje. Ako se ne smeje, onda se bar smeška.
Okrećem glavu i vidim da se Slobodan smeška meni i mom klimanju glave dok Ana na srpskom, a kasnije i Afu, na engleskom, objašnjava redosled koraka grupi od nas desetak turista, mahom izbledelih od prošlogodišnjeg letovanja. Kao da mi se celo biće pretvorilo u uho, a trebalo je upamtiti samo dve -tri informacije, koje bi nam možda iovako bile logične. Da treba isprobati peraja pre odlaska na plažu. I dobro isprati masku od sapunice pre nego što je stavimo i pritegnemo na glavi.
Pet minuta hoda. Preko kupaćeg imam ispranu belu majicu dugih rukava (ako požuti od morske vode da mi ne bude žao) i tanak crno-beli šorc. Na plaži na koju idemo nije dozvoljeno kupanje u bikiniju.
Trapavi smo Slobodan i ja sa perajima na suvom. Ulazimo u okean hodajući unazad da se ne sapletemo o peraja. Smejem se. Ovo je moj prvi susret sa okeanom, a ja mu okrećem leđa.
Bacam pogled preko ramena svako malo. Tu paletu sam viđala na razglednicama, koje bi u digitalnom formatu kačili na Instagram turisti i agencije. Bila sam uverena da su ih fotošopirali, pojačavajući kontrast, dodajući i oduzimajući crvenu, plavu i zelenu u onome što su zabeležili fotoaparatom ili mobilnim telefonom.
Okean je topao. Deluje pitomo. Nisam ga tako zamišljala. Imam taj neki običaj da liznem nadlanicu kada prvi put te godine ulazim u more. Zbog majice sada to ne mogu. Zaronili smo. Unazad. Izbacujem disaljku i oblizujem usnu da osetim so. Sad je sve u redu, spremni smo.
Afu nas navodi od obale dublje u okean. Pravimo luk kako bismo zaobišli struju. Vozim zamišljeni bicikl i na momente sam opčinjena svojim stopalima u perajima. Dno deluje siromašno. Mahom pesak, gde pokoji kamen i odlomljeni delovi mrtvih korala.
Poziramo u vodi da nas Afu uhvati Go Pro kamerom. Kada izronimo na površinu, objašnjava nam da ćemo isto tako sutra kada budemo išli da vidimo kornjače i Nema. Ribicu koju danas, zbog Diznija, svi tako zovu.
“Ići ćemo u potragu za Nemom!”, rečenica koju nisam verovala da ću izgovoriti u četrdesetoj, radujući se kao malo dete.
Dok ronjamo, primećujem piramidalne strukture od debele žice. U neke od njih su se, gotovo u jatu, smestile pljosnate crno-bele ribice dužine desetak centimetara sa žutim repnim perajem. Okrećem se u vodi, tražim pogledom Slobodana i kad ga ugledam, mašem i pokazujem mu. On podiže palac i pokazuje mi na drugu stranu, da ne propustim druge predstavnike ribljeg življa.
“To je ostalo od Rene”, kaže Afu na moje pitanje šta su piramidalne strukture koje smo videli.
Rene Sorensen je Norvežanka, koja je sa grupom ekologa došla na Mafuši da oživi korale, tako što je u te strukture ugrađivala pelcere. U pokušaju da spasi koralne grebene kao osnovnu jedinicu života u okeanu. Kuću za Nema i druge ribe i morska bića čija imena još ne znamo. Veštačko ostrvo za stanovnike okeana, poput onog koji prave na površini za meštane Mafušija. Za jedne nema više mesta od hotela i turista, drugima je dom uništio čovek.
“Rene je legenda na ovom ostrvu”, kaže Afu. “Nažalost, nije više živa. Ali, njena sestra dolazi i dalje sa grupom ljudi da čiste okean od plastike.”
Klik.
Kornjače nisu spore životinje. Ne znam ko nas je tome učio. Ova koju smo nakon oko sat vožnje brzim čamcem (valjda je to korektan prevod za speed boat) i besomučnog trzanja glavom levo-desno uočili u blizini ostrva Bijadu vitlala je kao luda. Da li bežeći od nas ili zato što je atleta po prirodi, elegantno nas je ostavila iza, a potom zaronila i izgubila nam se iz vidokruga.
“Ne dirajte životinje u okeanu!”, viče Afu nakon što smo izronili na površinu.
Slobodanu je pošlo za rukom da je dodirne. Osećamo se pomalo postiđeno. Ali, razumem ga. Dodir. Instiktivna radnja prilikom upoznavanja čoveka sa drugim pripadnicima ljudske vrste ili nekim objektom. Vrtim ukrug sva pravila u glavi. Pritezanje peraja na vlažna stopala, ispiranje maske, hod unazad, rad nogu kao da voziš bicikl. Tome dodajem i Afuovo “Ne diraj!”.
Klik.
Ispod nas je šuma. Na koju god stranu da se okrenemo, pružaju se tvorevine zelenkaste boje, iskrzane na krajevima. Poput nanizanih bukovača, stoje na peteljkama usađenim u morsko dno. Iz međuspratova svaki čas izleću ribice. Neke samo u izvidnicu, neke da bi čupkale krajeve korala.
Sada već prepoznajemo pojedine vrste. U suvenirnici u u hotelu kupili smo plastificirani vodič za posmatranje riba u Indijskom okeanu. Tu je i maldivski Nemo, koji se od onog u crtanom filmu razlikuje po tome što ima samo jednu belu prugu na jarko narandžastoj dominatnoj boji svog telašca.
Nešto pliće, na obodu šume od bukovača, kako smo je nazvali, nepravilno su se rasporedili korali kakve viđamo u dokumentarcima. Svih boja i oblika. Ronimo ka onima koje liče na zmijice ili morsku travu debelih, oblih listova i povijaju sa strujom.
I tad, stidljivo i nesigurno, kao da je reč o velikoj premijeri nakon višemesečnih napornih i neizvesnih proba, iz korala izlazi Nemo. Pa za njim još jedan. Otplesali su tačku, vrteći se jedan oko drugog, da bi zatim samouvereno, posle tihih ovacija publike, šmugnuli u zaklon.
Klik.
“Sutra je taj dan”, kažem Slobodanu u hotelskoj sobi. Na telefonu kucam koje sve vrste ajkula naseljavaju Indijski okean oko Maldiva. Dvadeset šest vrsta.
“Jel te strah?”, pita me.
“Nije me bilo do sad. Ali, sad kad se približilo… Tebe?”
“Ne”, kratko i odsečno. I time je sve rešeno.
Opčinjena sam ajkulama koliko mi seže pamćenje. To su te generacije osamdesetih kada su “Čeljusti” punile bioskopske sale, a onda su se reprize gledale svaki put kada bi se o praznicima davali klasici. Stotine pitanja bih imala i sad, svesna da ih kao vrstu istražuju od pamtiveka. Životinja koja se tokom evolucije najmanje menjala, prilagodivši se svakoj novoj scenografiji koju bi docrtao čovek. Savremenica dinosaurusa. Predator. Gotovo na vrhu lanca ishrane, kad se izuzme čovek. U okeanu svakako.
Razmičem zavesu u hotelskoj sobi.
“Kiša. Možeš li da veruješ?”, kažem Slobodanu.
“Mogu”, odgovara i čita poruke na telefonu koje su ljudi iz naše grupe postavljali Ani, našem vodiču od sedam ujutru.
“Ana, da li se otkazuje izlet?”
“Nećemo otkazivati, po prognozi, tamo gde idemo trebalo bi da se prolepša vreme. Vidimo se na recepciji u osam.”
I zaista, na putu do čamca – sunce. Neuverljivo, ali važno je da ne pada kiša. Sa nama su u čamcu turisti iz Kine – tročlana porodica sa dečakom od oko osam-devet godina, zatim momak i devojka – i par iz Indije, koji sedi dijagonalno preko puta Slobodana i mene. Ima nas petnaestoro. Tu je i cela naša grupa iz Srbije.
Ponovo se naoblačilo. Ana pušta muziku sa zvučniku dok odskačemo na sedištima u čamcu koji besomučno seče talase. Mi u prvim redovima polako pomeramo ramena i ubodemo naglas poneki stih Džipsi Kingsa i Lambade. Indijka se sve vreme smeška, I ona je počela diskretno da pomera ramena i tapše. Iza nas, između plotunskog huka, čujem gunđanje.
“Ovo je trebalo odložiti. Evo je kiša ponovo.”
Ne znam kome je prvo pozlilo. Moguće porodici sa detetom. A onda je krenula lančana reakcija. Nismo više razlikovali udare talasa od dobovanja kiše. Usred Indijskog okeana, bez kopna na vidiku.Slobodan i ja se držimo. Neprirodno se smejemo, srećom, oni pozadi ne mogu da nam vide lica.
Čamac se zaustavlja. Na mestu gde se nalaze ajkule. Zovu ih medicinske sestre (nurse sharks). Imaju male čeljusti, objašnjavaju nam Ana, Afu i Habibi, takođe lokalac, koji će sa nama biti u okeanu među ajkulama. Ove ajkule spadaju u miroljubive vrste, ali iz radoznalosti znaju da ugrizu. Zbog veličine čeljusti, ograničene su na stopala i šake. Stopala su nam zaštićena perajima, a šake štitimo tako što će nam ruke biti ili na leđima, pripijene uz telo ili prekrštene na grudima.
“Ajkula može da dodirne vas, vi nju ne smete!”
Sve nam to govore na smenu, na srpskom i engleskom zbog turista iz Kine i Indije. Oni pak, uz pojedine iz naše grupe, samo kovitlaju glavom, dok im očne jabučice svaki čas nestaju iza kapaka. Nismo sigurni ni da čuju, a kamoli razumeju bilo šta. Dodajemo im čiste kese i papirne maramice i izbacujemo upotrebljene u kanister u kojem je do pre pet minuta stajala hrana za ajkule.
Vidimo ih pored čamca kako se otimaju oko hrane. Ovako ide procedura – skačemo u parovima u okean sa pramca, tu nas čeka Ana, prati nas do Afua i Habibija koji su sa nama dok ronimo i poziramo za fotografije.
Čekamo red. Mokri smo od kiše. U majicama za ronjenje koje nosimo kao suvenir. Gledam u Slobodana i smejem se. Skače prvo on, onda ja. Ispiramo i nameštamo maske koje su nam dobacili sa čamca. Pratimo Anu i vidimo biće od oko dva metra kako elegantno pliva pored nas, uvijajući repno peraje. Čeka nas Habibi, uzima za mišicu Slobodana, za kog sam prikačena i ja.

Eto ih desetak oko nas. Vozim zamišljeni bicikl sporo. Među njima smo, toliko blizu da im vidimo oči. Sitne su u odnosu na telo. Male čeljusti im iscrtavaju osmeh. Ne vide im se zubi. Prednji deo trupa im je dosta širi u odnosu na ostatak. Kao da imaju narandžast pigment, ili se barem tako presijavaju na ono malo svetlosti što dopire sa površine kroz oblake. Jedna se upravo očešala o nas. Površina im je hrapava, ali ne previše. Fina turpija za nokte od peska, pomislim.
“Ajkula može da dodirne vas, vi nju ne smete!”, Afuove reči mi tutnje u glavi, dok su mi ruke zalepljene na leđima.
Dodir. Nisam stigla da osetim strah. Samo mir. I tišinu. Vozeći zamišljeni bicikl, polako, što elegantnije, da ne narušim harmoniju.
Klik.
Dan pred povratak Slobodan i ja krećemo sami u obilazak koralnog grebena, na stotinak metara od hotelske plaže. Dolazimo do tačke odakle se kao sa litice okean spušta sigurno do onih Afuovih dvadeset pet metara.

Pratimo jato riba koje imaju rog na glavi, zovu ih ribe jednorozi, pa nam privuče pažnju neka druga vrsta. Menjamo pravac i smer, povremeno bacajući pogled koliko možemo u dubinu.
Okrećem se i među koralima vidim bebu ajkule. Sa crnim vrhom na leđnom peraju. Uočili smo je istovremeno, jer kad sam se okrenula ka Slobodanu, gledao je ka njoj i mahao meni. Ajkula u prirodnom habitatu i nekontrolisanim uslovima. Nezainteresovano je prošla pored nas i udaljila se, jureći između nogu bezbrižnih kupača, nesvesnih da se ispod njih odigrava scena iz “Čeljusti”, doduše minijaturnih.
Sedam sati čekanja leta za Beograd na aerodromu u Dohi, prepričavali smo sve do detalja, u strahu da nešto ne zaboravimo, praveći duborez u brazdama mozga, pažljivo, u rukavicama, odlažući frejmove u zamišljene foldere.
Klik.
U Beogradu je proleće poranilo, ako smo uopšte i imali zimu. Pada kiša. Stojim na pešačkom prelazu kod Doma omladine, onom što ide i dijagonalno, zagledana u baru, u kojoj se preslikava ulična svetiljka. Liči na savremeni uradak u stilu impresionizma. Osvestila sam kako su mi stopala pritešnjena u obući već danima. Neki osećaj teskobe. U cipelama. Otkako smo se vratili.
U odrazu bare na momenat mi se priviđaju peraja. Hod unazad. Rad nogu kao da voziš bicikl. Zaron. I tamo si. Svoj. U tišini. U dubini. Ne dirajući ništa. Samo upijajući. Na dah.



